Pozdrav i dobrodošli na emisiju „Povijest Europske Unije“. U ovoj novoj emisiji pokušat ćemo shvatiti današnju Europsku uniju promatrajući njezinu povijest. U današnje smo vrijeme navikli slušati kako se politike Europske unije stvaraju u Briselu, ali jeste li se ikad zapitali je nastala Europska unija?
Upravo to ćemo predstaviti u ovoj prvoj epizodi. Moderna ideja ujedinjene Europe počinje davno: od filozofa iz 17. i 18.
stoljeća do novijih teorija nastalih nakon završetka Prvog svjetskog rata. Već tada su pokrenute brojne ideje, poput Paneuropskog pokreta grofa Coudenhove-Kalergija, ili prijedloga za ‘Europsku Federaciju’ francuskog ministra vanjskih poslova Aristide Brianda ili poziv Winstona Churchilla za stvaranjem 'Sjedinjenih Europskih Drava', ali niti jedna od ovih ideja nije rezultirala konkretnim političkim projektima. Rasprava o ujedinjenoj Europi vrlo je snažno potaknuta šokom koji je izazvao Drgi svjetski rat.
Glavni doprinos ovoj raspravi dala su tri talijanska mislioca koje je fašistički režim zatvorio na otoku Ventotene. U svom “Manifestu iz Ventotenea” iz 1941. , Altiero Spinelli, Ernesto Rossi i Eugenio Colorni ocrtavaju svoju viziju federalne Europe kao sredstvo za osiguranje mira.
Ključna ideja federalista, kako su ih nazivali, jest da je postojanje nacionalne države sam uzrok rata. Iz tog razloga eliminaciju nacionalne države vide kao sredstvo za sprečavanje budućih ratova. Dva su čimbenika presudna za pretvaranje ovih integracijskih ideja u stvarnost: s jedne strane, intuicija nekih ključnih političkih ličnosti i dužnosnika; a s druge strane, poslijeratni međunarodni kontekst, obilježen Hladnim ratom između Istoka i Zapada.
Pa pogledajmo kakav je bio kontekst u Europi nakon završetka Drgog svjetskog rata. Europski je kontinent podijeljen. Istočna Europa je pod utjecajem Sovjetskog Saveza.
Zapadna Europa ima i pobjednike i gubitnike rata. Kao rezultat gubitka rata, Njemačka trpi vrlo snažna ograničenja svoje nacionalne suverenosti, što ju čini donekle prirodno naklonjenom ideji europske integracije koja bi joj mogla omogućiti da povrati dio svog suvereniteta i ponovno se poveže sa susjednim državama. Italija, još jedan gubitnik rata, pokušava vratiti svoje mjesto i legitimitet na međunarodnoj sceni, a vlada, koja se iznutra suočava s vrlo snažnom komunističkom partijom, želi zemlju usidriti u zapadni tabor.
Francuska s jedne strane pokušava povratiti svoj prestiž nakon poraza 1940. godine, a istodobno je oprezna zbog bilo kakvog povrata suvereniteta, vojne autonomije i ekonomske snage od strane Njemačke i tražit će kreativne načine kako to obuzdati. Zemlje Beneluksa - Belgija, Nizozemska i Luksemburg, pokušavaju tražiti ekonomsku obnovu, ali također nastoje imati riječ u dizajnu poslijeratnog međunarodnog poretka.
Konačno, Ujedinjeno Kraljevstvo njeguje svoj ‘posebni odnos’ sa Sjedinjenim Dravama, gleda prema Commonwealthu, ali istodobno pokušava potaknuti ideje o europskim integracijama, a da sebe zapravo ne vidi kao dio tih projekata. U takvim okolonostima, tek s početkom hladnog rata 1947. europska integracija prestat će biti utopijska vizija i postati konkretan politički i ekonomski projekt.
Početak europske integracije obilježen e nizom zasebnih projekata koji se izvode na tri paralelna, ali povezana kolosijeka: ekonomska suradnja, politička suradnja i vojna suradnja, a koji će imati različit stupanj uspjeha. Prve konkretne pokušaje integracije među europskim zemljama snažno potiču Sjedinjene Drave koje su zainteresirane za integriranu, prosperitetnu i stabilnu Europu kako bi se suprotstavile sovjetskoj prijetnji. Prvi projekt slijedi nakon što su Sjedinjene Drave 1947.
pokrenule Marshallov plan, masovni plan za oporavak Europe koji bi u očima Amerikanaca Europu trebao učiniti čvrstim i prosperitetnim bedemom protiv sovjetske ekspanzije. Kada Sjedinjene Drave odlučuju založiti ta sredstva svojim europskim saveznicima, čine to pod uvjetom da će Europljani zajednički upravljati sredstvima putem 'Organizacije za europsku ekonomsku suradnju'. Međutim, iako predstavlja važan presedan za gospodarsku suradnju među europskim zemljama, ova organizacija neće ispuniti američka očekivanja o integraciji europskih gospodarstava.
Tih godina, također se počinje razvijati i putevi političke integracije. 1948. godine u gradu Haagu u Nizozemskoj održava se kongres svih pokreta za europsko ujedinjenje.
Za vrijeme Haaškog kongresa suočavaju se različite vizije ujedinjene Europe: federalistička vizija koja poziva na prevladavanje nacionalnih država i njihovo spajanje u Sjedinjene Europske Drave; intergovermnentalna (međuvladina) vizija oja predviđa europsku konfederaciju suverenih nacionalnih država i zapravo tu suradnju vidi ao način za jačanje nacionalne države; i na kraju, neofunkcionistička vizija koja poziva na integraciju pojedinih konkretnih sektora u nadi da će se postići efekti prelijevanja kako bi se postupno dovelo do integracije u cjelini. Ova potonja vizija pokušat će, a kasnije i uspjeti, ponuditi rješenje zastoja uzrokovanog nekompatibilnostima između federalističke i međuvladine vizije. Ključni predstavnici ove vizije su političke osobe poput Roberta Schumana i službenici poput Jeana Monneta, koji vjeruju da ‘Europa neće biti stvorena odjednom’, već ‘kroz konkretna postignuća’.
Ovo bogatstvo i raznolikost pogleda jedan je od razloga zašto Haški kongres ne uspijeva postići konkretne rezultate, a jedino postignuće bit će mu ne previše ambiciozna tvorevina Vijeća Europe 1949. godine, koja će u budućnosti igrati samo marginalnu ulogu u razvoju europskih integracija. Treći stup ovih ranih godina europske integracije je vojna suradnja.
Na početku to nije bilo puno više od pukog vojnog saveza između brojnih europskih zemalja, koji je uglavnom usmjeren na uvjeravanje Amerikanaca da i dalje jamče europsku sigurnost pokazujući im da Europljani mogu međusobno surađivati. No, u sljedećem desetljeću stvari će se razviti razviti u nešto sasvim drugo, što će dovesti do neuspjelog pokušaja stvaranja punopravne europske obrane. No, to ćemo pogledati u sljedećoj epizodi.
Prvo, pogledajmo kako će se razvijati gospodarska suradnja koja je bila prvi trag europske integracije. Ranije smo rekli da je Francuska zabrinuta zbog toga što je Njemačka prebrzo povratila previše moći. Istodobno, željna je poticanja vlastitog gospodarskog i industrijskog oporavka, a za to su vrlo važni njemački izvori ugljena.
Također ne bismo trebali zaboraviti da je upravljanje resursima ugljena bilo jedan od ključnih elemenata napetosti između Francuske i Njemačke ranijih godina. Opciju koja bi se riješila oba pitanja iznio je francuski državni službenik Jean Monnet, a preuzeo ministar vanjskih poslova Robert Schuman. U svom govoru 9.
svibnja 1950. Robert Schuman predlaže udruživanje resursa ugljena i čelika u Francuskoj i Njemačkoj. To se smatra temeljnim korakom ujedinjene Europe, a danas se 9.
svibnja svake godine u cijeloj Europi slavi kao 'Dan Europe'. Schumanov je plan utjelovljenje neofukcionističke vizije da će "konkretna postignuća" stvoriti "de facto solidarnost" među europskim arodima i utrti put ujedinjenoj Europi. Njemačka taj prijedlog prima s odobravanjem jer, iako samo djelomično, i dalje joj osigurava povratak suvereniteta nad resursima.
ne bismo trebali zaboraviti da je Njemačka ranije izgubila kontrolu nad tim resursima. Uskoro se pridružuje još zemalja - Belgija, Luksemburg, Nizozemska i Italija - a Pariški je ugovor na kraju potpisan 1951. godine kojim se uspostavlja Europska zajednica za ugljen i čelik.
U ovoj fazi Ujedinjeno Kraljevstvo nastoji favorizirati svoj odnos s Commonwealthom i odlučuje ostati izvan ove inicijative. Europska zajednica za ugljen i čelik temeljila se na nizu institucija. Najmoćnija i najvažnija institucija bila je Visoko tijelo.
Bila je neovisna i nadnacionalna izvršna vlast čija je zadaća bila osigurati nesmetano funkcioniranje zajedničkog tržišta ugljena i čelika. Najvažnija značajka i ključna inovacija ove institucije bio je njen nadnacionalni karakter, ali što to znači? To znači da se države članice slažu ustupiti dio svog suvereniteta zajedničkoj instituciji koja ima moć provođenja odluka.
Ostale su institucije Vijeće ministara, međuvladin ekvivalent Visokom tijelu i Skupština na kojoj zasjedaju delegati nacionalnih parlamenata. Tu je i Sud pravde koji je zadužen za osiguravanje ispravne rimjene Ugovora, i konačno, Savjetodavni odbor socijalnih partnera koji je preteča današnjeg Europskog ekonomskog i socijalnog odbora. Rođena kao ekonomski projekt, Europska zajednica za ugljen i čelik bila je veliki politički uspjeh jer se činilo da su time desetljeća francusko-njemačkog rivalstva, a umanjivanjem nacionalne suverenosti nad resursima ključnim za ratovanje učinilo je ratovanje praktički nemogućim.
No, mnoga su pitanja i dalje ostala otvorena, posebno sudbina druga dva integracijska puta. U sljedećoj epizodi nastavit ćemo naše putovanje kroz europske integracije i pogledat ćemo kako su se ti putevi suradnje dalje razvijali i koji je na kraju bio uspješan. Zahvaljujemo na gledanju i ne zaboravite lajkati, komentirati i pretplatiti se na naš kanal.
Vidimo se sljedeći put!
